Buđenje - od Rajskog vrta do savremenih robova
Dug je proces buđenje. Najčešće, potreban je okidač. Osobi koja nikada nije imala nikakve probleme ili veće izazove u životu, neće biti na umu razmišljanje o onostranom, jer sasvim mu je dobro u svetu takvom kakav jeste. Kao što se u bogatim zemljama građani ne zanimaju mnogo za politiku, jer lepo žive i nije ih briga ko je na vlasti, a na našem Balkanu, svako vodi politiku, tako je i sa duhovnošću.
Dokle god nam je u životu sve glatko i potaman, razmišljamo o zemaljskim stvarima. Tek kada krene da nam se izmiče tlo pod nogama, kada „izgubimo kompas“ počinjemo da tražimo neki viši smisao u našim životima. Tada smo spremni da se probudimo. Tada smo spremni da otvorimo svoj um, da odbacimo naučeno, da razbijemo kalupe i počnemo da tražimo šta je ispod površine ovog našminkanog sveta. (Dalje)
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi
Autopilot
Bilo mi je petnaestak godina, kada sam svojoj majci prvi put rekla:”Mama, ja ne znam da razmišljam!” Mama se od srca nasmejala, pa me pitala:”Kako to misliš?” Tada sam joj rekla kako svaka moja misao, vodi do sledeće, pa do sledeće, tako da na kraju završim jako daleko od mesta sa koga sam krenula i ne dođem ni do kakvog rešenja problematike na koju sam pokušala da se fokusiram, te da ne znam kako drugi ljudi razmišljaju, ali da sigurno ne treba tako-kako ja to radim. Mama se zamislila i nije ništa prokomentarisala.
Dan-danas, to je, za mene, ostao jedan od većih paradoksa čovečijeg postojanja. Mi se dičimo svojom inteligencijom, spakovani na vrh piramide, dajemo sebi ogromnu važnost nad svim ostalim bićima koja nastanjuju ovu našu predivnu planetu, a nismo u stanju da bazično kontrolišemo svoje sopstvene misli. Ako čovek ne može da kontroliše svoje misli, a one su osnova svega što smatramo “ljudskim” i baza iz koje se nadalje ljudskost razvija – šta uopšte možemo da kontrolišemo? Kontrolišemo li svoje živote ili samo imamo privid kontrole? Da li su naše odluke zaista stvar naše slobodne volje, slobodnog izbora ili su baš naprotiv, sve te odluke unapred predodređene da budu donesene? (Dalje)
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi
Kako zaustaviti misli
Naš mozak neprekidno radi. Savršena mašina, neograničenog dometa, limitirana samo sopstvenim doživljajem sebe, u neprekidnom pokušaju da logički objasni nelogično i neobjašnjivo, da racionalizuje iracionalno i da razume i shvati sebe i svet oko sebe, ne uzima ni trenutak odmora, kako bi se očistio od svih uticaja okoline, svih (polu)informacija kojima raspolaže. Svojim neprekidnim radom, daje nam iluziju produktivnosti i napretka, čak i kada smo sve dalje i dalje od istine za kojom svi tragamo kroz čitav svoj životni vek.
Kada smo u budnom stanju, naš mozak konstantno je u petlji ogromnog broja misli koje se samo nadovezuju jedna na drugu, kao alka na alku, tvoreći neprekidni lanac kojim vremenom, sami sebe sve više okivamo i limitiramo svoj rast i razvoj. Mozak. Naš najveći saveznik i najljući neprijatelj. Naš sluga i naš gospodar. Izvor svih naših nemira, izvor svake sumnje u našoj sreći... (Dalje)
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi
Spoznaja jedinstva
Svi smo mi jedno na ovome svetu.
Svi smo mi povezani.
Koliko ste puta čuli te izjave na svome putu duhovnog buđenja? Koliko verujete u to? Koliko to zaista razumete? Iskustvo je najbolji učitelj na ovome svetu i jedini koji dozvoljava lični uvid u ispitnu materiju. Iskustvo je lekcija, poput školske. Morate je naučiti. Morate položiti kako biste išli dalje. I kao u školi, kada dobijete keca jer nešto niste znali, pa idete na popravni, tako je i u životu. Dokle god ne naučite ono što je potrebno za vaš dalji napredak, lekcija se ponavlja. Iznova. Iznova. Upadate u petlju sličnih situacija koje se ponavljaju, nudeći vam priliku za napredak i rast. Ponavljaće se dok ne naučite. (Dalje)
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi
O DONOŠENJU ODLUKA (Razgovor sa dušom)
Donosila sam neke loše odluke u životu (Ne osuđujte! Postoji li među vama neko ko nije?!). Pogrešila sam puno puta i udarala glavom o zid. Grešila sam kada su u pitanju lični izbori, porodični odnosi, kada je u pitanju poslovna odluka, grešila sam u vezama i grešila sam u procenama.
Prva stvar zajednička za sve pogrešne odluke, je da sam uvek znala da grešim. Svaki put, čitavo moje biće se protivilo odluci. Srce bi mi jače zalupalo, želudac se stegao, mučnina bi počela da se podiže od stomaka do grla, a creva kao da bi mi se upetljala u stomaku. Sve to, pratilo je neprekidno preispitivanje donesene odluke, nabrajanje razloga koji odluci idu u korist i na kraju krajeva-ubeđivanje same sebe da sam dobro postupila. U zavisnosti od težine odluke, to neprijatno osećanje koje bi me čitavu obuzimalo, umelo je da traje danima, nedeljama, nekada čak i mesecima, sve do momenta u kome počnu da se ispoljavaju posledice. Tada, potvrdilo bi se ono što sam sve vreme naslućivala-pogrešila sam! (Dalje)
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi
Powered by blog.rs